Veliki međudržavni sastanak Ujedinjenih nacija koji je trebalo da donese prvi obavezujući međunarodni dokument koji bi trebalo da na globalnom nivou ograniči zagađenje plastikom, poslije 10 dana nije urodio plodom.
Ovakav rezultat je zapravo bio i očekivan. Petrohemijske države, a pre svega SAD, Saudijska Arabija i Kuvajt, već decenijama unazad se opiru bilo kakvim mjerama koje ograničavaju rast proizvodnje, a samim tim i rast profita u petrohemijskoj industriji, piše u tekstu za sajt klima 101, Kristina Cvejanov, stručnjak za upravljanje otpadom.
Kako navodi , pošto je plastika petrohemijski proizvod, bilo bi naivno očekivati da ove zemlje, čije su ekonomije zavisne od petrohemije, neće iskoristiti sva sredstva da zaustave dogovor koji je uključivao i ograničenje proizvodnje petrohemijskih proizvoda kao što je plastika.
Ovaj sporazum bio je najavljen još u martu 2022. godine. Tada je UNEP (Program Ujedinjenih nacija za životnu sredinu) dao tri godine za njegovu izradu, o čemu su svjetski mediji izvještavali kao o velikom uspjehu.
Ali optimizam po ovom pitanju je i tada bio nerealan i manipulativan: ne može jedan protokolarni sporazum, čija bi primjena ionako bila upitna, da se proglašava nekakvom velikom pobjedom nad plastikom. U tom ključu treba posmatrati i neuspjeh nedavnog sastanka u Ženevi.
Bez ograničavanja potrošnje
Sjedinjene Američke Države su bile jasne: rješenje je u reciklaži i upravljanju otpadom, a ne u ograničavanju potrošnje ili proizvodnje.
Otpor prema ograničenjima proizvodnje je i više nego jasan. Što više proizvodiš, više zagađuješ ali i više zarađuješ. Ograničenje proizvodnje je jednako padu profita. Nijedna država ne želi pad profita u vitalnim industrijama kao što je petrohemija, jer to automatski znači i pad poreskih prihoda. A politika uvijek brani vitalne ekonomske interese.
Ne postoji mogućnost da se ovaj stav ublaži tokom mandata Donalda Trampa, tako da ne očekujem da se u narednim godinama preduzmu bilo kakve radikalne mjere u vezi smanjenja proizvodnje plastike.
Festival „Biser Jadrana“ 2026. raspisao konkurs za najbolju kompoziciju u kategoriji pop, zabavne i mediteranske muzike
Objavljen prvi trejler za “Kuću zmaja 3”: Izdaje i velika bitka
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
Naravno, ne treba da se odlučujemo za ograničenja proizvodnje ili za reciklažu. Nijedna mjera nije sama po sebi dovoljna. Moraju se primjeniti oba mehanizma, tačnije čitava hijerarhija otpada koja kaže: najbolje je da ne napraviš otpad uopšte, a ako si ga proizveo, upotrebi ga ponovo ili recikliraj, ako nije moguće ni to, onda ga iskoristi kao energent i tek kao poslednja opcija – deponuj ga.
Kako je počelo zatrpavanja plastikom u Evropi
Prije deset godina, ekološki osvješćeni Evropljani i Amerikanci su slali svoj plastični otpad u Kinu, Maleziju, Indoneziju… I nijesu dalje brinuli o njemu.
Da pitate mnoge u tom lancu, složili bi se da im je tada bilo bolje.
Međutim, onda su Kina, a ubrzo za njom i druge zemlje istočne Azije, zabranile uvoz otpada, a Evropska unija i SAD su ostale zatrpane plastikom, jer nijesu imale gdje da je prerade.
Inicijativa UN i pokušaj usvajanja međunarodnog obavezujućeg dokumenta je posljedica ovih događaja, i pokušaj da se natjera petrohemijska industrija da preuzme odgovornost za svoj proizvod i ograniči proizvodnju plastike, upravo zato što nema dovoljno kapaciteta za preradu.
Odgovor petrohemije na to će biti veća ulaganja u te kapacitete, i tu su ključne promjene koje se dešavaju posljednjih godina, kao što je razvoj tehnologije hemijske reciklaže plastike.
U pitanju je tehnologija koja jedina omogućuje da se različite vrste plastike prerađuju zajedno, bez odvajanja, koje se pokazalo kao najveći izazov u „tradicionalnoj” reciklaži, imajući u vidu koliko različitih vrsta plastike postoji, i činjenicu da je mehanička reciklaža primjenjiva samo na izdvojene, jednorodne materijale.
Ali tehnološka rješenja naravno nijesu dovoljna sama po sebi.
Suština je u tome da već postoje brojni regulatorni i finansijski mehanizmi, od EU Direktive za jednokratnu plastiku, preko takse za nerecikliranu plastiku, takse za deponovanje, depozitnog sistema za PET boce do najznačajnijeg od svih – koncepta “produžene odgovornosti proizvođača”, po kojem su proizvođači ti koji snose finansijsku odgovornost za upravljanje fazama životnog ciklusa otpada nastalog od njihovih proizvoda.
Sve ove mjere samo je potrebno razraditi i primjeniti, a dobra zakonska rješenja omogućila bi razvoj industrije koja plastiku može da preradi.
Ali za to “samo” je prije svega potrebna politička volja i motiv.
I to je perspektiva iz koje treba posmatrati neuspjeli sastanak u Ženevi.
