Decenijama je podgorički klub, ovjekovječen legendarnim igračicama, stizao tako blizu snova, a opet svakog proljeća ostajao razočaran. Međutim, sezona 2011/12 postala je i ostala bajka, koja je ugledala svjetlost jave.
Grupa A – Budućnost uz pet pobjeda i jednim porazom (od Midtjilanda u gostima) osvojila prvo mjesto ispred danskog sastava te norveškog Bjasena i njemačkog Turingera. Leteće Bojana Popović i Katarina Bulatović bile su nerješiv rebus za suparnice. No, važnija je bila poruka za sve ostale uoči konačnog raspleta. Ovog puta Budućnost je bila odlučna da ide do kraja.
U sljedećoj fazi grupe 2 plavo-bijele su preskočile i nove tri prepreke. Sa svih šest pobjeda uslijedilo je novo prvo mjesto. Rumunski Olčim, slovenački Krim i francuski Mec razoružavani su kod kuće i u gostima, a u Budućnosti zasijala Radmila Miljanić, koja je u Podgorici protiv Krima postigla – 10 golova. Naravno, često su dvocifrene ili blizu toga bile pomenute Popović i Bulatović, što je u to vrijeme bilo i ostalo apsolutno prirodno.
Tu je i čuveni gol Popović iz sedmerca protiv Olčima u Morači. Možda je u toj njenoj majstoriji još tada bilo jasno da je sudbina na strani crnogorskog velikana.
Uz učinak od 11 pobjeda i jednim porazom sastav dirigenta Dragana Adžića dočekao je polufinale i dvomeč sa norveškim Larvikom, koji je u grupi 1 završio kao drugi iza Đera, ali i brani titulu šampiona Evrope osvojenu sezonu ranije.
Prvi duel odigran je 31. marta u Larviku, gdje je Budućnost slavila 20:22 i odškrinula vrata finala. Ponovo su sjajne bile Bulatović i Popović sa po šest golova, dovoljno za +2 uoči revanša u Podgorici. A onda, 8. aprila u “Morači” – čas rukometa. Budućnost je pobijedila 23:13 i dominantno, uz sedam golova donedavne selektorke i aktuelnog trenera Budućnosti – ukupno – 45:33!
Bilo je to osmo polufinale Budućnosti.
Na drugoj strani, Đer je uprkos porazu u Rumuniji (35:31), uspio kod kuće da anulira zaostatak, savlada Olčim (31:23) i stigne do svog drugog finala Lige šampiona, nakon onog izgubljenog 2009. od Viborga za samo jedan gol.
Kako nije bilo još uvijek fajnal-fora, tako se i finale igralo na dvije utakmice – kod kuće i u gostima. Budućnost je 5. maja u Vešpremu izgubila 29:27. Bio je to direktni dvoboj dvije velemajstorke – Anita Gorbic postigla je 12, a Bojana Popović nevjerovatnih 14 golova za crnogorski klub.
Ipak, konačni rasplet je ostavljen za vreli 13. maj u Morači. Štafetu sa Gorbic preuzela je Bulatović, a dvije igračice završile revanš sa po devet golova. Međutim, cijeli tok duela u paklenoj atmosferi bio je infarktan. Budućnost je na poluvremenu vodila 13:12, pa je u rukometnoj klackalici bilo jasno da će se šampion odlučivati doslovno u nijansama.
Festival „Biser Jadrana“ 2026. raspisao konkurs za najbolju kompoziciju u kategoriji pop, zabavne i mediteranske muzike
Objavljen prvi trejler za “Kuću zmaja 3”: Izdaje i velika bitka
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
Pri rezultatu 25:24 gošće su imale napad. Magična Klara Voltering zaustavila je udarac, a Budućnost na drugoj strani preko Radmile Miljanić stigla do ogromnih 26:24. Bila je to staza koja vodi prema evropskom vrhu jer je do kraja utakmice ostalo manje od dva minuta, a svi su bili svjesni da Đer ne može postići još makar tri gola i izjednačiti gostujući broj pogodaka našeg predstavnika. Dakle, dva razlike, više golova u gostima, samo je trebalo to sačuvati.
Bila je to igra nerava u svom najsjajnijem izdanju.
Morača je postala deveti krug pakla za gošće, koje su pogriješile, a Ana Đokić istrčala kontru i pogodila za dosanjanih 27:24. U posljednjem minutu Anita Gorbic je iskoristila sedmerac za 27:25, a Budućnost nakon tajm-auta sačuvala loptu u svom posjedu, nakon čega je krenulo nezaboravno slavlje na parketu podgoričke dvorane, a potom i duž ponosne države.
Istorija je ispisana. Budućnost je ispunila snove svih prethodnih generacija i premijerno zasijala na evropskom tronu.
