Kao kompozitor, klavijaturista i idejni stub jednog od značajnijih bendova jugoslovenskog rokenrola, Ilić već decenijama vodi tihi, ali uporan dijalog sa publikom u kojem iskrenost ima prednost nad kalkulacijom, a muzika nad tržištem.
Generacija 5 nije bila samo bend, već i muzički kompas naraštajima koji su stasavali u vremenima društvenih lomova, ali i svjetionik koji je pokazivao da se integritet može sačuvati i pod blicevima fotoaparata i jakim reflektorima velikih bina i pozornica.
Ovaj kultni muzički sastav, u organizaciji Crnogorske kulturne mreže (CKM), na Dan nezavisnosti 21. maja nastupio je na Trgu slobode u Nikšiću, a mi smo imali priliku da tim povodom porazgovaramo sa njegovim osnivačem, kompozitorom, klavijaturistom Dragoljubom Ilićem koji nam je govorio o buntu kao motoru, nostalgiji kao izazovu, Nikšiću kao bastionu rokenrola, ali prije i iznad svega – muzici kao životu.
POBJEDA: Generacija 5 je prepoznata ne samo po kvalitetnoj muzici i hitovima koji i danas žive, već i po činjenici da ste kroz godine mijenjali više pjevača. Kako su te promjene, danas kada pogledate sa strane, uticale na identitet benda?
ILIĆ: Grupe poput Generacije 5, koje dugo traju na sceni, teško da mogu da opstanu a da ne dođe do personalnih promjena. Činjenica je da smo promijenili više pjevača, tačnije njih šest. Svaki od njih dao je svoj kreativni doprinos u radu grupe. Moram da priznam da je meni najdraži period kada je u grupi pjevao Goran Milošević. On je svojom pojavom i interpretacijom trasirao put za sve buduće vokalne soliste koje smo imali. Kao fromtmen, on je do danas ostao neprevaziđen. S njim je grupa zajedno sazrela i on je dao karakterističan identitet zvuku koji su u to vrijeme definisali kao melodični rok. Te pjesme se do današnjih dana slušaju i izvode na radio-talasima.
POBJEDA: Da li ste ih doživljavali kao novu šansu za evoluciju ili rizik da se izgubi ono što vas je činilo prepoznatljivima i, generalno, gdje je i kojim putem Generacija 5 korača sada?
ILIĆ: Kada grupa poput naše doživi promjenu, naročito pjevača koji je na neki način frontmen i koji kroz pjesmu i tekst saopštava poruku benda, onda to zahtijeva određena prilagođavanja. Novi član unosi novu energiju i hemiju u bend. Samim tim otvara nove i drugačije frontove u saradnji. Možda je naša sreća što su novopridošli članovi imali respekt prema onome što je grupa uradila u periodu prije njih, a samim tim i povjerenje da ćemo očuvati reputaciju i integritet benda. Na neki način smo bili svima njima učitelji ili supervizori dajući im, u isto vrijeme, slobodu da iskažu svoj personalitet. Ne, nije bilo straha od rizika promjene. Jednostavno, sa novim pjevačima, prirodno smo nastavljali tamo gdje smo stali sa prethodnim.
Generacija 5, FOTO: Privatna arhiva
POBJEDA: Što vas pokreće da i dalje, u ovo vrijeme hiperprodukcije, raznog „treš“ sadržaja i brzine koju živimo svirate, stvarate, snimate i publici dajete muziku i rokenrol. Da li je to bunt, muzika ili osjećaj da se pošto-poto mora nešto reći?
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
Budva domaćin Evropskog pub kviza, još jedan dan za prijavu
Udes u Zeti, povrijeđeni transportovani u Klinički centar
ILIĆ: Mi nikada nijesmo radili tako da po svaku cijenu pratimo nekakvu periodiku pravljenja pjesama ili snimanja spotova. Uvijek smo poštovali princip da se oglasimo onda kad imamo nešto da kažemo. Možda smo mogli više ili bolje, ali to ćemo ostaviti drugima da procijene. Ono što znam jeste da smo uvijek bili iskreni prema sebi i publici. Davali smo uvijek sto posto kako na sceni, tako i u studijima prilikom snimanja pjesama. Mislim da tu vrstu iskrenosti prepoznaje publika i to je zapravo razlog našeg dužeg trajanja.
POBJEDA: Generacija 5 je prošla i kroz razne faze promjene zvuka i pristupa njemu. Je li to bio organski razvoj ili borba s tržištem, ukusom publike, vašim unutrašnjim stremljenjima, kako kao kolektiva, tako i svakog od vas pojedinačno?
ILIĆ: Mi smo počeli kao džez-rok grupa. Tada smo slušali naše idole Čik Koriju, Bili Kobama, Đina Vanelija… Kao muzičari koji dobro vladaju svojim instrumentima, osjećali smo da smo zreli da sviramo kompleksniju muziku. Dolaskom Miloševića u grupu promijenili smo kurs jer je on, kao frontmen, okupio novu publiku kojoj smo htjeli da se prilagodimo. Tada su nastali naši najveći hitovi: „Dolazim za pet minuta“, „Ti samo budi dovoljno daleko“… Imali smo sreću i čast da u to vrijeme za nas tekstove pišu Marina Tucaković i Bora Đorđević koji, nažalost, više nijesu među nama. Zato osjećamo veliku zahvalnost i ponos što smo se sa njima družili i sarađivali.
POBJEDA: Kad smo već kod toga, ne mogu odoljeti a da ne pitam: Da li ste i kada bili pod pritiskom da budete „komercijalni“, ali i kako ste mirili želju za umjetničkim integritetom s potrebom da se opstane?
ILIĆ: To je vječito pitanje (u) umjetnosti. Ja sam, kao svršeni student muzičke akademije, osjećao potrebu da ugradim svoje znanje klasičnog muzičara u rad grupe i često mi je to stvaralo opterećenje. Kako sam uz svog starijeg brata Sanju sticao prva iskustva, prateći njegove muzičke korake, tako se u meni rađala borba kako da budem dovoljno ozbiljan, a da pritom budem prihvaćen u širem krugu slušalaca. Ta borba, moram reći, traje i danas i vjerujem da će trajati dok sam živ. U umjetnosti nema kompromisa. Stvaraš muziku u vremenu i ona liči na ono što u tom trenutku proživljavaš, svidjelo se to nama ili ne. Obično se mojim pjesmama rijetko kada vraćam, osim kad ih izvodim na bini. Idem dalje, a pjesme ostaju kao svjedoci vremena u kojima su nastale.
POBJEDA: Vaše pjesme često govore o gradu, brzini života, ljubavi i otuđenju. Koliko su tekstovi odražavali vaše lične živote, a koliko duh vremena i što je danas ono po čemu su one značajne kako Vama lično, tako i za nas i generacije koje dolaze?
ILIĆ: Sve naše pjesme potiču iz urbane estetike. Mi smo gradska djeca i otuda potiču teme naših pjesama, bilo da su u pitanju društvene teme, ljubav, pa i politika. Nje smo se uvijek doticali u satiričnom tonu i maniru jer ne zaslužuje našu značajniju pažnju. Svaka od naših pjesama, koje su postale popularne, govori iskreno o temama koje se tiču svih nas i koje su aktuelne bez obzira na vrijeme nastanka. Podatak da je pjesma „Dolazim za pet minuta“ prije dvije godine bila najizvođenija rok pjesma na srpskim radio-talasima, govori dovoljno sama za sebe.
Ilić, foto: Privatna arhiva
POBJEDA: Bend ste koji generalno podržava promjene i mlade ljude. Tako ste i studentima u Srbiji, koji protestuju za ozdravljenje društva, nedavno poklonili pjesmu. Jeste li ikada bili u iskušenju da autocenzurišete tekstove zbog političke klime ili je rokenrol bio vaš otpor?
ILIĆ: Na albumu „Svet je tvoj“ imali smo istoimenu pjesmu koja je, u to vrijeme, podržavala studentske pokrete koji su bili izraženi 90-ih godina prošlog vijeka. Tekst nijesmo mijenjali i, iskreno, čudili smo se da je pjesma prošla, a da je žestoko kritikovala društvo u kojem smo tada živjeli. Vjerujte mi da je tada bilo mnogo „tvrđe“ nego danas. Pjesmu smo aktivirali u današnje vrijeme jer smo htjeli da se jasno stavimo na stranu studenata i njihovih opravdanih zahtjeva. Mislim da smo jedan od rijetkih bendova u Srbiji koji je putem medija, kako štampanih, tako i elektronskih, jasno i glasno poručio što misli o svemu.
POBJEDA: Kako se nosite sa tim da više ne svirate za „generaciju 5“, nego za generaciju interneta, algoritama, telefona, TikToka i „reelsa“? Kako se kapirate s njom?
ILIĆ: Kao ljudi koji pripadaju više analognom nego digitalnom vremenu, pokušavamo da pratimo tokove u mjeri koja nam ne predstavlja opterećenje. Znamo da se sve preselilo na mreže i internet i mi ga koristimo jer se danas brže dolazi do informacija. Svemogući moguli i vlasnici svijeta su zaposjeli naše vrijeme, da ne kažem živote i navike, tako da se nosimo s tim svjesni da je to budućnost koja pripada nekim novim naraštajima. To su naša djeca i još mlađi koji se tu snalaze kao ribe u vodi, a mi plivamo kako znamo i umijemo u moru nepreglednih zavodljivih čari i mogućnosti.
POBJEDA: Prija li Vam to što ste, za mnoge, simbol jedne epohe i guši li Vas ponekad nostalgija starije publike koja stalno traži da sve bude „onako kako je bilo“?
ILIĆ: Da ne zvuči kao fraza, ali na naše koncerte dolaze generacije i onih koji su bili djeca kad smo mi počinjali, pa njihova djeca koja sad imaju svoju djecu… Danas u svijetu sviraju i oni koje smo slušali i mi kao klinci. Svi imaju podjednako pravo da rade i budu slušani dokle god postoji interes za njihovom muzikom. Znam da to možda zvuči kao alibi, ali mislim da na nas muzika i bina na koju se penjemo djeluje kao nekakav savršeni eliksir podmlađivanja.
POBJEDA: Kako gledate na savremenu muzičku scenu u Srbiji i regionu? Ima li rokenrol danas (političku i društvenu) težinu da drma kao nekad ili je, pak, pacifizovan?
ILIĆ: Ja bih rekao da je rokenrol svuda u regionu marginalizovan i da je u teškoj defanzivi. Tu i tamo pojavi se po neka pjesma koja me zainteresuje, ali ne vidim neki ozbiljniji progres u smislu kvaliteta, harmonskih rješenja, aranžmana… Mirim se s tim, ali jako teško, da muziku koju slušamo, osim narodnjaka koji su nas preplavili, prave instant produkcije, tj. ljudi koji to čine uglavnom iz materijalnih pobuda. Zato tu nema napretka. Vrijeme savršeno odgovara muzici koju imamo. Stvaraoci koji su utemeljivači rokenrola polako nas napuštaju…
POBJEDA: Kako izgleda stasavati, sazrijevati i stariti uz rokenrol i u rokenrolu? Je li to privilegija, teret, način da ostaneš svoj i kad sve drugo stari, sruši se i nestane?
ILIĆ: Ne bih da zvučim nostalgično, ali ja sam se divio vremenima kad je sve bilo u nastanku. Kao jako mlad slušao sam tadašnje bendove uživo i to osjećanje sreće i uzbuđenje ne može se mjeriti ni sa čim danas. Nažalost, ali tako je. Kad kroz tvoju glavu prođe toliko muzike, događaja i svega – teško da možeš u današnje vrijeme, kad je sve preslušano i izmišljeno, prepustiti se nekom novom iskustvu ili zvuku. U posljednje vrijeme vraćam se džez-roku, svojoj staroj ljubavi. Trio „Dirty Loops“ je jedna od rijetkih grupa uz koju mogu da se opustim i uživam.
POBJEDA: Kakve Vas emocije vežu za Crnu Goru? Koliko ste često ovdje, kakva je publika i što najviše volite ovdje?
ILIĆ: U Crnu Goru smo ranije dolazili jako često. Sjećam se svirke za Novu godinu u Podgorici, nastupa u revijalnom dijelu Budvanskog festivala i svirki u Nikšiću, gradu gdje, čini mi se, živi najrokerskija publika. Uvijek sam se tamo dobro osjećao i zahvaljujući našim prijateljima iz Crnogorske kulturne mreže (CKM) opet imamo priliku da se 21. maja, za praznik, susretnemo sa Nikšićanima i zajedno zapjevamo „Najjači ostaju“.
POBJEDA: Na čemu sve radite i što sve od vas možemo očekivati u narednom periodu?
ILIĆ: Postoji jedna stvar koja me u posljednje vrijeme jako inspiriše, a to je saradnja sa pjevačem i rok ikonom ovih prostora Dadom Topićem. Naša saradnja datira odavno, a sve nas je spojila pjesma „Ja vjerujem“ koju smo posvetili našem preminulom basisti Milošu Stojisavljeviću Cajgeru prošle godine. Spontano se izrodila ideja da nastupamo zajedno i već smo nekoliko puta imali zajedničke koncerte na radost ljudi koji nas vole. Nažalost, u Nikšiću nećemo biti s njim, ali pozive smo već dobili da preko ljeta da sviramo zajedno na rok festivalima i gitarijadama.
POBJEDA: Za kraj, Vaša poruka našim čitaocima i publici u Crnoj Gori?
ILIĆ: Vjerujte samo svojim ušima!
