Piše: Magdalena Čelanović
Obilježavanje 3. maja djeluje i djelovaće licemjerno sve dok ključni slučajevi napada na novinare ostaju neriješeni ili su sankcionisani minimalnim kaznama koje ne odražavaju težinu počinjenih djela.
Ubistvo Duška Jovanovića, glavnog urednika lista “Dan”, koje se dogodilo 27. maja 2004. godine, i dalje je neriješeno. Iako za saučesništvo imamo osuđeno lice, nalogodavci i izvršioci ovog zločina nikada nisu identifikovani ni privedeni pravdi. Ovaj slučaj ostaje simbol nekažnjivosti i neefikasnosti pravosudnog sistema u zaštiti novinara.
Napad na novinarku Oliveru Lakić 2018. godine, kada je ranjena ispred svog doma, još uvijek nije dobio pravosnažan epilog – sedam godina nakon. Ukoliko se postupak ne okonča do 2028. godine, prijeti mu zastarijevanje, što bi predstavljalo još jedan poraz pravde i dodatno obeshrabrilo novinare u njihovom radu.
Nedavni slučaj napada na novinarku Anu Raičković dodatno ilustruje trenutni ambijent u kojem živimo i radimo. Iako je Zoran Bećirović osuđen na godinu dana zatvora zbog napada na koleginicu Raičković, mnoge moje kolege, i ja naravno, sa punim pravom smatramo da ova kazna nije adekvatna s obzirom na ozbiljnost napada, koji je uključivao fizičko nasilje i prijetnje, kao i opravdanu ugroženost koleginice kada biznismen odsluži svoju kaznu.
Dok se deklarativno zalažemo za slobodu izražavanja, praksa pokazuje da novinari često ostaju nezaštićeni, a počinioci napada nekažnjeni.
Simbolično 3. maja, pozivam nadležne institucije pravde da preduzmu konkretne korake kako bi se osigurala sigurnost novinara i efikasno procesuirali svi slučajevi napada na medijske radnike. Bez pravde za napadnute novinare, sloboda medija ostaje kao i do sada – samo prazna fraza.
