Ta mjera je, kako su kazali, odličan model rasterećenja zaposlenih u onim sistemima u kojima je produktivnost rada visoka uz tehnološke iskorake, ponuda radne snage kvalitetna i raznovrsna, a ekonomski rast konstantan i stabilan.
“Danas našu ekonomiju karakteriše velika i izražena zavisnosti od ponude zaposlenih i njihove sposobnosti da odgovore zahtjevnim proizvodnim i radnim procesima. Ubrzana migracija kadra iz realne ekonomije u javni sektor i državna preduzeća – dvojako opterećuje privredu: prvo u pogledu fiskalnih nameta, a potom i kroz kadrovski deficit usljed njegovog prelaska kod poslodavaca iz državnog i javnog spektra”, navode iz PKCG.
Kod ovakvog stanja stvari, kako ističu, strahuju da bi skraćivanje radnog vremena bio dodatni namet ionako opterećenoj privredi, pa ovoj eventualnoj mjeri treba pristupiti krajnje oprezno i sa sveobuhvatnim analizama koje bi joj prethodile.
