Bez vijesti o pucnjavi, mafijaškom obračunu ili ubistvu, teško da u Crnoj Gori može proći mjesec, a ponekad i sedmica.
Da se iza ravnodušnosti krije osjećaj nesigurnosti i mehanizam odbrane od straha i preplavljenosti nasiljem, upozorava struka.
“Ukoliko se takve stvari dešavaju često, onda mi možemo da govorimo o tome da se mi branimo mehanizmom apatije. A to nije da smo mi rano odušili ili oguglali. To zapravo znači da mi više ne možemo da tolerišemo te informacije, a da moramo da nastavimo sa životom i da smo prosto nekako prestali da se bavimo time da bismo preživjeli. I to samo po sebi nije dobro”, kazala je psihološkinja Adriana Pejaković.
Nije dobro jer, kaže, brutalni mafijaški obračuni mogu izazvati anksioznost, depresiju i apatiju kod građana.
“Teško nam je da se povežemo empatijski, emotivno sa time kada mislimo da je možda i naša bezbjednost u svemu tome ugrožena i kako ćemo mi sada jer prvo mislimo na sebe. Ja bih rekla da to jeste zaključak da smo ljuti ili bijesni ili anksiozni jer se ne osjećamo sigurno i da nam je potreban taj osjećaj sigurnosti i kroz institucije da se povezujemo i kao pojedinci i u lokalnoj zajednici i da kažemo ono što mislimo, dignemo svoj glas, prosto svi sarađujemo da bismo mogli da imamo jedno društvo u kojem ćemo se osjećati bezbjedno”, naglasila je Pejaković.
A građani različito odgovaraju na pitanje da li se osjećaju bezbjedno ili smatraju da svaki kutak u Crnoj Gori može postati mjesto zločina.
Zato, potrebno je imati nultu stopu tolerancije prema organizovanim kriminalnim grupama, a to mogu samo jake institucije, poručuje struka.
