Prozni prvjenac Anđele Bulajić, u formi dnevnika donosi uzbudljivu priču o Asji, sezonskoj radnici u turističkom kompleksu na Adi Bojani. Bježeći od grada i nesigurnosti savremenog života, Asja dolazi na Adu Bojanu u potrazi za uzbuđenjem, odmorom i idealnim ljetovanjem, a upoznaje potpuno neočekivani, fantastični svijet prirode i njene skrivene snage. Iako se ne može svesti na okvire jednog žanra, “Kaliban” će se dopasti ljubiteljima psihološkog trilera i misterije, ali i onima koji vole tzv. milenijalsku književnost ili autofikciju, navodi se u najavi romana koji je nedavno predstavljen podgoričkim čitaocima u okviru književnog programa KIC Budo Tomović.
Bulajić je studirala svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu a zatim diplomirala pozorišnu produkciju na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu. Laureatkinja je književne nagrade “Risto Ratković” za mlade pjesnike, kao i dobitnica nagrade “Raštan izdavaštva” za najbolji neobjavljeni roman. Finalistkinja je brojnih domaćih i regionalnih pjesničkih konkursa, a njena poezija je objavljena u renomiranim zbornicima i časopisima.
Za Gradski portal govori o stvaralaštvu i debitantskom romanu “Kaliban”.
Gradski portal: Predstavili ste se nedavno čitaocima proznim ostvarenjem „Kaliban“. Recenzent Kemal Musić zapisao je, pored ostalog, da je riječ o „savremenoj ljepoti poroka i nimalo balkanskom književnom diskursu“. Kako doživljavate takve ocjene?
BULAJIĆ: Svakako mi je drago što je Kemal ocijenio da moj roman nije nalik na balkanski književni diskurs, vjerujem da je najprije htio da ukaže na odsustvo političkih tema, a onda i svih onih sličnih, tmurnih, koje su često u fokusu balkanskog teksta. Ovo jeste priča o domovini, ali kroz fiktivno, mitsko, ispunjena nadom da će se desiti radikalne promjene. Nisam htjela da oplakujem devastiranu prirodu, savremeno društvo ili nesvjesnog čovjeka, nego da pozovem čitaoca ili čitateljku da dođe do ličnog uvida, i pokrene uragan ličnog čišćenja, i da ga pusti da čisti dalje.
Gradski portal: Kako biste pozvali čitaoca u književnu avanturu čitanja „Kalibana“?
BULAJIĆ: Svaki čitalac će pročitati u knjizi ono ka čemu teži, i šta je blisko njegovim ili njenim iskustvima, poimanjima stvarnosti. Voljela bih da čitaoci Kalibana dožive ovu knjigu kao neku vrstu pokretača svijesti, ne zato što ću im je ja pokrenuti, već zato što govorim o prostoru koji svima nama pripada, koji nas zove, to je uzajamno ,,spasenje”. Mi sačuvamo prirodu, ona sačuva nas. Za mene je to Ada. Možda će neko drugi zamisliti i naći svoj prostor, suština je ista, već dugo se otimamo od jedinog izvora koji nam nudi mogućnost boljeg života, a besplatan je, tu je, to je priroda svakako. Pozvala bih čitaoce da malo više gledaju oko sebe, i osjećaju. Kad ste poslednji put pogledali direktno u sunce, bez ijedne misli u glavi, duže od pola minuta, i osjetili zbilja bliskost sa tom toplinom? To je naš punjač, na koji moramo biti prikačeni što više. Čini mi se da se u vrlo zgodnom trenutku dešava objavljivanje ove knjige, i da će sad ta njena ,,spasilačka” dimenzija tek biti vidljiva.
Gradski portal: Romanu ste dali naslov „Kaliban“ po jednom od Šekspirovih junaka. Kakvu simboliku to ima?
BULAJIĆ: Ja sam neko ko uživa u davanju naslova, naziva, u imenovanju. Bilo mi je bitno da naziv knjige bude kratak, simboličan i da izaziva ono pitanje oko nejasnoće značenja. Kaliban je lik iz Šekspirove drame Bura. On je sin vještice Sikorakse, stanovnik ostrva na kojem se radnja dešava. Kad Prospero dođe na ostrvo, on porobi Kalibana i koristi ga kao slugu. To smo i mi, ljudi, učinili sa prirodom, porobili smo je i koristimo je kao slugu, a to ne smije biti tako. Značenje samog lika kod Šekspira motivisalo me je da ga ,,pozajmim” u malo drugačijem obliku, a i lijepa mi je pomisao na to da ću uvijek kad govorim o svom romanu pominjati i Šekspira. Bilo bi jako lijepo da se čovjek otrgne od te sumanute želje da ima najveću moć, i da sposobnost mišljenja, dar jezika koristi na neki ljepši način. Mi smo smrtni, priroda je besmrtna, i ne treba tražiti načine da to mijenjamo, to je prosto tako.
Festival „Biser Jadrana“ 2026. raspisao konkurs za najbolju kompoziciju u kategoriji pop, zabavne i mediteranske muzike
Objavljen prvi trejler za “Kuću zmaja 3”: Izdaje i velika bitka
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
Gradski portal: Radnju vašeg prvijenca smjestili ste na Adu Bojanu, u turistički kompleks. Ovih dana je ta lokacija izuzetno aktuelna i zbog nje se uzburkala čitava crnogorska javnost. Kako gledate na to? Možemo reći da je roman na neki način anticipirao događaje?
BULAJIĆ: Dugo mi strahujemo da će se nešto ovakvo dogoditi. Da li sam anticipirala ne znam, prije bih rekla da sam dovoljno bila prisutna, da mogu da naslutim šta će se dešavati ukoliko ne otvorimo oči i ne prestanemo da dozvoljavamo da nas otimaju od sebe samih i da nam otimaju. Kad upotrebljavam glagol oteti, ne mislim na nasilno, fizičko oduzimanje stvari, već vrlo otvoreno, beskurpulozno, manipulativno igranje sa zdravom pameću. Ja se ne miješam u politiku, niti u tom smislu zauzimam strane, da odmah naglasim, to nisu moje teme. Ali itekako je moja tema, ali i svih nas, ono što nam po postojanju pripada, pravo na prirodno, čisto, netaknuto životno okruženje. To je stvar potrebe, ne hira. Čovjek ima potrebu da pripada prirodnom staništu, a kojem će ako ne onome koje je njegovo, u njegovoj zemlji. Jedna velika izrečena istina je to da društvo ne želi da čovjek bude slobodan. Bunt je način da pokažemo da vidimo i znamo šta radite, i da vam ne damo. Najjača sila na svijetu je sila prirode, a nekon nje zajedništvo nastalo usled ideje da se ta priroda spasi. Nisam ja slučajno uzela taj dio našeg primorja, da bude glavni akter priče. Sigurna sam da će čitalac to razumjeti. Ne bih voljela da se sad rasplamsam u svojoj želji da dodatno govorim o zdravom razumu i slobodi, pa ću se zaustaviti na vrijeme. Želim da Kaliban podsjeti šta mi u Crnoj Gori imamo, i zbog čega je važno da to čuvamo.
Gradski portal: Vaš debitantski roman već je lijepo prihvaćen. Prije svega, nagrađeni ste na književnom konkursu Raštan za neobjavljeni rukopis. Ranije ste na Ratkovićevim večerima poezije ovjenčani prvom nagradom za pjesnike do 27 godina. Koliko su za mlade stvaraoce važni takvi konkursi?
BULAJIĆ: Mišljenja sam da su veoma važni. Meni jesu, ako se uzima u obzir da se ja nikada nisam usudila da objavim nešto u samizdatu, bez prethodne provjere teksta od strane onih koji su stručni. Mada, ni to ne mora da znači. Konkursi su ulaznica u svijet književnosti, u prostor vidljivosti, povezivanja, podstrek koji ti daje mogućnost i snagu da nastaviš dalje.
I biti dio takvih izdavačkih kuća je velika čast. Konkursi su naročito bitni za mlade stvaroce jer je upravo to onaj trenutak kad se pravi razlika, kad autor odlučuje ili ne odlučuje da konačno izvuče tekst iz fioke.
Gradski portal: Kako je došlo do toga da se nakon poezije okrenete pisanju romana? Koliko je to bilo stvaralački izazovno? Postoji li i kakva je veza između Vaše poezije i proze ?
BULAJIĆ: Ja sam uvijek pisala i poeziju i prozu. Samo su okolnosti bile takve da se zbirka prva desila. Dosta često čujem od čitalaca i prijatelja jednu lijepu misao, da moja poezija ima nešto narativno, a proza nešto poetsko. Mada, vjerujem da je to tako kod svih koji pišu i jedno i drugo. Mislim da postoji veza između svake stvaralačke forme, načina na koji se iznosi u stvarnost ono što se dešava unutra. Poezija vuče onu čistu emociju, koja se dešava u trenutku, onu impulsivnu, jaku, nepodložnu promjeni. Proza se malo više može kontrolisati, čini mi se, ili je kod mene makar tako. One se svakako prožimaju i balansiraju. Poezija je spas u zadnji čas, proza nas navlači do tog trenutka da shvatimo da je spas potreban.
Kako vidite status mladih umjetnika u Crnoj Gori? Da li je teško doći do publike?
S obzirom na to da živimo u eri društvenih mreža, i da se od književnika danas zahtijeva da bude na neki način preduzetnik, da brendira sebe, instalira personu adekvatnu za instagram, odradi dobar marketing, možda i nije toliko teško. Naravno, za onoga ko umije da koristi sve te alate, ko ima smjelosti da baci u etar sve ovo, i da nastupi pred tolikom ,,publikom”. Što se tiče statusa mladog umjetnika, mislim da pod hitno treba da se napravi granica između onih koji zaista jesu umjetnici, i onih koji sebe predstavljaju kao takve, a upravo su mreže to omogućile. Javnost i oni koji se bave kulturom moraju da prepoznaju ko je kvalitetan, ko nije. Jedino tada će status mladog umjetnika da se mijenja. Tu postoje dvije varijante, mladi autor vidi da vlada hiperprodukcija u književnosti, i povlači se pred onim tekstovima koji nam se plasirajuj kao dobri, a zapravo su šund, ili, mladi autor vidi šta prolazi, pa se tome prilagođava. U oba slučaja gubimo. Zato, oni koji se bave kulturom moraju dobro da obrate pažnju.
J.Boljević
