Postoje glumci čije se prisustvo na sceni i ekranu ne mjeri samo brojem uloga, već trajanjem utiska koji ostavljaju. Mladen Nelević pripada toj rijetkoj vrsti umjetnika — onih koji decenijama grade povjerenje publike, a poštovanje struke osvajaju tiho, dosljedno i bez potrebe za velikim riječima.
Mladen Nelević, jedan od najistaknutijih crnogorskih glumaca, dobitnik je prestižne nagrade „19. decembar“ za životno djelo, priznanja koje potvrđuje njegov višedecenijski doprinos teatru, filmu i televiziji. Kroz bogatu karijeru tumačio je nezaboravne uloge, od komičnih likova do istorijskih ličnosti, ostavljajući trajan trag u regionalnoj kulturnoj sceni.
U razgovoru za Portal RTCG ističe da odgovorno pristupa svim ulogama, da voli rad na komedijama, te da bi volio da se više ulaže u kulturu.
Koliko Vam znači što ste dobitnik priznanja 19. decembar, a koliko što ste jednoglasno od strukovnih udruženja predloženi za tu nagradu?
Nagrada 19. decembar je značajna nagrada i čast mi je da je žiri za dodjelu te nagrade zaključio da moj rad zavređuje to priznanje, posebno zato što je u pitanju nagrada za životno djelo. Mi glumci smo privilegovani zbog toga što imamo priliku da budemo nagrađeni za svoj rad svaki put kad izađemo pred publiku. Mi smo tu zbog publike i aplauz je naša najveća nagrada koja me iznova motiviše i podgrijava ljubav prema ovom poslu. Ipak ova nagrada predstavlja zvaničnu institucionalnu potvrdu i naravno da mi znači, ali činjenica da me je za ovu nagradu kandidovalo Udruženje glumaca Crne Gore, da je predlog podržan od strane naše branše, svih pozorišta i šire kulturne zajednice je za mene poseban dar. To me čini ponosnim i donosi mi veliku radost. Koristim priliku da im se svima od srca zahvalim.
Da li smatrate da Crna Gora danas dovoljno prepoznaje i čuva svoje umjetnike, ili se odnos prema kulturi mijenja u skladu s dnevnim okolnostima?
Kultura je na margini, jer postoje brojne prioritetnije oblasti. Razumijem da Crna Gora nije finansijski bogata država i da su sve vitalne oblasti u njoj ugrožene, samim tim i kultura. Ipak, odnos prema kulturi bi morao biti puno bolji, makar u smislu stvaranja boljih uslova za rad. Umjetnike prepoznaje i čuva upravo onoliko koliko joj mogućnosti dopuštaju, a to je za sad prilično malo.
Kada govorimo o Crnoj Gori u kontekstu umjetnosti, šta Vas danas najviše raduje, a šta Vas najviše brine?
Najviše me raduje kada pravi, stručni, ljudi dođu na pravo mjesto, i kada struka odlučuje i vodi institucije. Brine me kad politika to ne prepoznaje i postavlja svoje partijske vojnike na pozicije na kojima im nije mjesto. Brine me takođe i činjenica da isti ti vojnici ne vide ništa sporno i prihvataju te pozicije bez da se zapitaju jesu li stručni za to.
Festival „Biser Jadrana“ 2026. raspisao konkurs za najbolju kompoziciju u kategoriji pop, zabavne i mediteranske muzike
Objavljen prvi trejler za “Kuću zmaja 3”: Izdaje i velika bitka
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
Rado igrate u komedijama. Da li osjećate veću odgovornost u tim ulogama, s obzirom na to da publika dolazi s jasnom potrebom da se nasmije, rastereti i makar na trenutak zaboravi svakodnevne pritiske?
Odgovorno pristupam svim ulogama i u tom smislu ne pravim razlike. Volim da igram u komedijama, jer je to mogućnost da dopreš do publike na jedan vedriji, duhovit način koji će ih nasmijati i razvedriti, a da im, ipak, saopštiš neke istine nad kojima će se zapitati. Taj način saopštavanja istine mi je bliskiji i uživam u direktnim povratnim reakcijama publike. Ta interakcija me raduje i čini da uživam u svom poslu još više.
Može li komedija danas biti jednako snažna i društveno angažovana kao drama, i gdje je po vašem mišljenju granica između humora koji zabavlja i humora koji nosi dublju poruku?
Vjerovatno mislite na lake komercijalne zabave koje privlače šire mase jeftinim površnim humorom. Nikako to ne bih dovodio ni u kakvu ravan sa komedijom. Komedija je vrlo kompleksna stvar i nije nimalo lako doći do nje. Pogotovo nije lako igrati je, ma koliko to apsurdno zvučalo. Komedija i jeste dramska vrsta samo što je njeno osnovno sredstvo smijeh predstavljen kroz humor i komiku.
Komedija je vrlo kompleksna stvar i nije nimalo lako doći do nje. Pogotovo nije lako igrati je, ma koliko to apsurdno zvučalo. Komedija karaktera, naravi ili intrige, pruža nam mogućnost da se na duhovit način poigramo i kritikujemo negativne pojave u društvu, mane, nedostatke, predrasude, pogrešna shvatanja i tako dalje. To je ono što je, za ozdravljenje jednog društva, itekako potrebno
Komedija karaktera, naravi ili intrige, pruža nam mogućnost da se na duhovit način poigramo i kritikujemo negativne pojave u društvu, mane, nedostatke, predrasude, pogrešna shvatanja i tako dalje. To je ono što je, za ozdravljenje jednog društva, itekako potrebno. Komedija ili drama, svaka na svoj način, može biti jednako snažna.
Igrali ste istorijske ličnosti poput Njegoša i Stefana Nemanje, čije percepcije publika nosi kao mitove. Kako balansirate između umjetničke slobode i očekivanja publike? Kako reagujete na negativne kritike?
Možda je najnezahvalnije igrati takve uloge koje više nisu istorijske ličnosti nego su postali mitovi. Čast je kada ih dobijete, ali je odgovornost prevelika, i uvjek ste na ivici da li da tu ulogu prihvatite ili ne. Ako prihvatite, automatski ste svjesni da će sigurno biti negativnih kritika, jer je razbijanje mitova, dovođenje tih mitskih ličnosti na ljudsku ravan nemoguća misija. Ali i to je dio posla.
Kakvu ulogu danas glumac ima u društvu koje je preopterećeno krizama, podjelama i informacijama – da li je prije svega zabavljač, tumač stvarnosti ili svojevrsni svjedok vremena?
Glumac kao glumac može da bude sve to. Kroz svoje uloge u pozorištu na filmu ili televiziji može da djeluje. Na taj način utiče na razvoj nečijeg mišljenja, osvješćuje i oplemenjuje. Ali glumac kao čovjek, kao građanin u društvu ima jednaku ulogu kao bilo ko drugi.
Imate li utisak da se od glumaca danas očekuje više nego ranije – da budu i javni komentatori, moralni autoriteti i glas savjesti društva? Koliko je to teret, a koliko privilegija?
Ne bih rekao da se očekuje, koliko da je to stvar ličnog afiniteta. Glumci su javne ličnosti i uglavnom su lica koja se vole, pa utoliko i njihov glas ima odrđenu težinu. Ipak, takva vrsta javnog angažmana zahtijeva i određenu sklonost ka tome. Treba imati potrebu i volju da iznosite svoje stavove i komentare na razne teme i društvena dešavanja. Lično ne spadam u tu kategoriju.
Poslije decenija rada i na televiziji i u pozorištu, gdje se danas osjećate bolje – pred kamerom ili na sceni, i zbog čega?
Ne mogu vam reći gdje se bolje osjećam. Ugodno mi je i pred kamerom i na sceni. Sve zavisi od uloge. Pozorište volim zbog procesa rada u njemu. To je teren koji je za glumca najvažniji. Mjesto gdje otkrivaš sam sebe, svoje mogućnosti i granice i koje je važno za razvoj glumca. Mjesto gdje svi zajednički gradimo nešto što je mnogo veće od nas samih. Uspjeh u tom kolektivnom naumu je ono što donosi radost. Tu se sve dešava u trenutku, živo, neponovljivo u interakciji sa publikom i to budi veliko uzbuđenje. Film, opet, ima svoje draži, ali i zahtjevnosti. Mogućnost da se u kratkim kadrovima pokaže glumačka vještina predstavlja izazov. Način saopštavanja emocija je dokumentarniji, svedeniji i, za razliku od pozorišta, sa manje ekspresije. Finalni proizvod je neizvjesniji, jer sve što si uradio prolazi kroz brojne “laboratorije” i ti u stvari ne znaš šta si napravio dok se proces potpuno ne završi i film ugleda svjetlost dana, tačnije mrak bioskopske dvorane. Film je važan i zbog toga što glumcu, pogotivo mladom, daje mogućnost da ga upozna mnogo širi auditorum i tako izvlači iz anonimnosti, što je veoma važno za ovaj posao.
Najviše me raduje kada pravi, stručni, ljudi dođu na pravo mjesto, i kada struka odlučuje i vodi institucije. Brine me kad politika to ne prepoznaje i postavlja svoje partijske vojnike na pozicije na kojima im nije mjesto. Brine me takođe i činjenica da isti ti vojnici ne vide ništa sporno i prihvataju te pozicije bez da se zapitaju jesu li stručni za to.
Cijenite iskrenost i kažete da vas neiskrenost izbaci iz takta. Kako to utiče na vaše profesionalne i privatne odnose?
Ne utiče nikako, jer gledam da neiskrene ljude držim podalje od sebe. Srećom nemam mnogo takvih u svom okruženju.
Kako balansirate između života koji je pun uloga, zahtjeva i očekivanja publike i svog privatnog mira i zadovoljstva?
Mislim da dobro balansiram. Poslije svakog završenog posla jedva čekam da odem u moje selo, moju oazu mira, koju sam izgradio sa svojom suprugom i u kojoj maksimalno uživam. Uz relaksirajući, ne previše ambiciozan rad, u vinogradu, voćnjaku i bašti, dok pravim vino, domaću rakiju i razne domaće proizvode, punim baterije za nove izazove.
Koji su vam naredni planovi?
Očekujem premijere nekih filmova i serija koje sam već uradio. Postoje i planovi za neke nove projekte, ali je to još u povoju pa ne bih sad ništa više o tome govorio.
