Godine 2006. postaje član podgoričkog alt-rock sastava Qtera, sa kojim 2007. objavljuje EP Probably Snipers. Nakon objave singla Aritmija 2009. godine napušta bend i zajedno sa Nikolom Božovićem osniva trip-hop sastav Deep Thoughts. Sa ovim grupom nastupa u Crnogorskom narodnom pozorištu u okviru Underhill Festivala (2014) a učestvuju i na Electronic Beats festivalu u Podgorici iste godine. EP ”Golden Age” objavljuju 2015, nakon čega sastav prestaje sa radom.
Paralelno, od 2012. godine aktivan je kao gitarista benda Vrpca, sa kojim godinu kasnije objavljuje singl i spot za numeru ”Hejt”. Grupa ostvaruje niz zapaženih koncertnih nastupa, među kojima se izdvajaju Sea Rock Festival, FIAT – Festival internacionalnog alternativnog teatra, Nišville, Lake Fest, Džada Fest, Rockstrikcija i Rockam Dorćol.
U okviru projekta Crnogorske kinoteke, posvećenog kratkim video prikazima crnogorskih gradova kroz vrijeme, Pejović 2020. godine objavljuje autorsku kompoziciju ”The Crystal Sphere”.
Bend Vrpca u avgustu 2021. objavljuje album ”Oko sfere”, dostupan na digitalnim platformama poput Spotify-a, Deezera, iTunes-a, SoundClouda i na zvaničnom YouTube kanalu. U junu 2024. izlazi njihov EP ”Ne spotiči san”, koji donosi četiri nove numere.
Miloš Pejović živi i radi u Podgorici, gdje sa bendom Vrpca finalizuje njihov drugi studijski album.
Razgovarali smo za Portal RTV Podgorica sa Pejovićem o albumima koji su najviše uticali na njega.
Ovo je njegov izbor:
1. The Doors (1967)
“Kada bi se sva vrata percepcije otvorila, sve bi se čovjeku činilo onakvim kakvo jeste, beskonačno.” – Aldous Huxley.
Festival „Biser Jadrana“ 2026. raspisao konkurs za najbolju kompoziciju u kategoriji pop, zabavne i mediteranske muzike
Objavljen prvi trejler za “Kuću zmaja 3”: Izdaje i velika bitka
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
Sa mojih 14 godina, dok sam slušao metal gigante Metallica, Pantera, Sepultura i Slayer, kao totalni opozit kreće upoznavanje sa ovim mega bendom koji je na mene ostavio neizbrisiv trag. Jako je zanimljivo da jednog tinejdžera koji sluša metal opčini jedan ovakav bend.
Godina 1967., hipi pokret u procvatu, Hendrix, Janis Joplin, Led Zeppelin, The Beatles i mnogi drugi u prime-u svoje kreacije. The Doors objavljuje remek djelo psihodeličnog roka, nevjerovatan spoj bezvremenskih tekstova i muzičkih pasaža koji vas vode na jedno nezaboravno putovanje koje mogu nazvati “Life Changing Experience” – što je za mene definitivno bilo.
Jim Morrison – pjesnik i putnik ka beskonačnom, simbol apsolutne slobode, koji je živio i umro za umjetnost, vlastite ideje i snove.
Nikada neću zaboraviti prvo slušanje pjesme “The end” koja zatvara album, a otvara mnoga druga poglavlja u mojoj glavi. To je za mene bilo transcedentalno iskustvo i prekretnica ka nekoj novoj muzici, kao što su npr. rani radovi Pink Floyda o kojima će biti riječi u nastavku.
2. Pink Floyd – Live At Pompei (1972)
Šta reći o bendu koji je pomjerio sve granice i bio preteča mnogo čega?
Ovaj album nas vodi u period kad su eksperimentisali sa rok muzikom, koketirali sa psihodelijom, sa akcentom na vizuelno, a sve to kao uvertira za njihovo remek-djelo “The Dark Side of the Moon”, koji je oborio sve rekorde i postao jedan od najboljih i najprodavanijih albuma u istoriji.
Moje prvo upoznavanje sa “Live At Pompei” je bilo kada sam imao15 godina, Blue Moon televizija, emisija Rok Karavan koju je vodio Dragan Vujačić. Emitovana je “Set the Controls for the Heart of the Sun”, taj orijentalni hipnotički i duhovni motiv izmontiran uz razne kadrove vulkanom opustošenog grada. Za mene je to bila apsolutna hipnoza i otvaranje nekih novih vidika nakon čega sam momentalno nabavio kompletni koncert i gledao ga mjesecima. Ovo je, uz čuveni „Pulse (1994)“, za mene njihov najbolji live album, a kompletan materijal je nevjerovatna audio-vizuelna predstava ravna savršenstvu.
Postoji priča da je „Echoes“ bila potencijalni soundtrack za Kubrick-ovu „Odiseju u svemiru“, maestralno izvođenje. Eksperimentalni psihodelični intro i kasnija razrada na „A Saucerful of Secrets“, a šta tek reći za “Careful with That Axe, Eugene” gdje Waters sa svojim kricima usijava atmosferu, dok ga sa druge strane Gilmour prati gitarom nakrcanom efektima.
Ono što je sigurno je da je ovaj bend a naročito David Gilmour imao ogroman uticaj na moje sviranje. Dok su se ostali takmičili u tehnici, on se kroz melodiju uzdigao i zavladao planetom.
3. Alice In Chains – Dirt (1992)
Početak srednje škole, u toku sam sviranja sa svojim prvim bendom i svakodnevno vježbam gitaru. U tom periodu slušao sam new metal bendove kao što su: Korn, Deftones i Slipknot. Upoznavanje sa grunge kulturom bilo je za mene nešto grandiozno. Teško je izdvojiti jedan album iz ove skupine jer sam, takođe, veliki fan i Nirvane, Pearl jam-a i Soundgarden-a.
Alice in Chains karakterišu Jerryevi ozbiljni hard rock/metal rifovi, a s druge strane prelijepa razlaganja, melodije i neprevaziđeno višeglasje a sve uz fenomenalne tekstove. Taj duet Laynea i Jerrya je definitivno jedan od najboljih ikada, a Layneov glas će teško neko nadmašiti. Svaka vokalna linija ravna je perfekciji i emocionalno prodire dublje od mnogih drugih, odzvanjajući i dalje u glavama svih nas kojima je Layne bio heroj odrastanja.
Na albumu generalno dominira mračna atmosfera, intimni, skroz ogoljeni tekstovi koji negdje i nagovještavaju krajnji epilog. Uz pregršt hitova: “Angry chair”, “Rain when I die”, “Rooster”, “Them bones” (koliko sam samo bio srećan kad sam uspio da skinem taj solo ), među kojima isplivavaju dva bisera ,,Down in a hole” i “Would” – koje su postale himne budućih generacija. Dan danas se interpretiraju širom svijeta.
Topla preporuka za sve koji su ušli u magični svijet sviranja.
4. Radiohead – Ok Computer (1997)
Moja muzička lepeza se samo širila kako je prolazilo vrijeme. Unakrsno se slušala kompletna ex yu rock scena, počevši od New Wave-a do Brejkersa, Discipline, EKV-a (moj omiljeni bend sa ovih prostora), a onda Block Out, KKN, Darkwood Dub i mnogi drugi.
Kreće i moje upoznavanje sa Radiohead-om. Prvi njihov album koji sam krenuo da preslušavam bio je „Amnesiac“, zatim „Kid A“, nakon kojeg dolazi na red „Ok Computer“.
Atmosferična vožnja sa melanholičnim pop baladama, elektro ritmovima i sintovima bila je sublimacija njihovog kompletnog dotadašnjeg rada. Takav pristup materiji na mene je djelovao izuzetno inspirativno. Na albumu se osjeća satirični prikaz samog života kao i uspjeha, a Thom Yorke je sve maestralno iznio. Produkcija je prilično nestvarna, daleko ispred vremena.
Pjesma koja otvara album „Airbag“ odmah te vodi u katarzu. Imao sam priliku da ih slušam na Sziget festivalu 2007. god i upravo sa njom (nezaboravan trenutak) su počeli koncert. „Paranoid Android“ je nevjerovatno kompletna i kompleksna kompozicija sa savršenim slojevitim aranžmanom i, na neki način, ona je „Bohemian Rhapsody“ devedesetih. Kasnije se nižu hitovi: „Karma Police“, „No Surprises“, „Lucky“ i „Climbing Up the Walls“. Većina ovih pjesama našle su se kao soundtrack na mnogim filmovima.
5. Massive attack – Mezzanine (1998)
A sada, da konačno izađemo iz RnR-a.
Devedesete su nam donijele neki novi zvuk, a sve je počelo sa hip hop-om (taj old school obožavam). Zatim, elektronika: Underworld, Prodigy, Chemical Brothers, Roni Size…
Ako uopšte treba klasifikovati stvari, trip hop je moj favorit među muzičkim pravcima. Najduže sam se zadržao na tom talasu, i danas kada (u svoja četiri zida) stvaram muziku – to je obično taj izraz. Bristolska scena: Massive Attack, Tricky i Portishead, velika trojka koja je osvojila svijet i mogu reći pocijepala formu.
Nego, da se vratim na Mezzanine. Na albumu je uočljivo pojačano prisustvo gitara sa distorzijom, čega nije bilo na prethodnim Massive albumima (kao ni u trip hop-u uopšte). To se naročito se ističe u pjesmi „Dissolved Girl“ koja u jednom trenutku zvuči kao metal pjesma što samo govori koliko je moguće u svakom žanru razbiti sva moguća „pravila“ i poigrati se sa formom. Tu recepturu pokušavam da primijenim i u svim svojim autorskim radovima.
Isto tako, na albumu se mogu čuti i uticaji istočnjačke muzike, konkretno na pjesmi „Inertia Creeps“. Na kraju, kao šlag na torti, Liz Fraiser iz grupe „Cocteau Twins“ pojavljuje se kao vokal na pjesmama „Black Milk“ i „Teardrop“, koji postaje planetarni hit. Sve ovo za mene je smjernica da treba eksperimentisati, istraživati različite kulture i stilove i konstantno pomjerati granice.
D.Leković
