Dižem pjesmu ovu, umjesto zdravice,
Tebi, Vuče, u čast Tvoje ćirilice,
pa dozvoli stihom, mjesto punom čašom,
da nazdravim, zadivljen ćirilicom našom..!
Svetkovine duha nam se ponavljaju,
i danas, i vazda, ljudi se skupljaju,
tako bivalo je, i mora da bude –
Festival „Biser Jadrana“ 2026. raspisao konkurs za najbolju kompoziciju u kategoriji pop, zabavne i mediteranske muzike
Objavljen prvi trejler za “Kuću zmaja 3”: Izdaje i velika bitka
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
kad velikan, kao Ti, zovne naše ljude…
Zadužio mnoge jesi, i to mnogo čime,
pa za okupljanja – ključ je Tvoje ime,
i jezikoslovna Tvoja laka ruka,
kroz dva veka, ili – dva vijeka Vuka…
Nakon što su Tvoji, iz plemena jaka,
dospjeli u Tršić iz časnih Drobnjaka,
i porijeklom i azbukom, Ti, u ime sviju,
zavazda poveza Crnu Goru i Srbiju…
Pa neka se i sad čuje, i počuje
kol’ko svijet zato i danas Te štuje,
Tebe, kraj Loznice, iz sela Tršića,
a od majke Jegde, baš iz Ozrinića,
jednog sela pokraj evropskog Nikšića…
…U Beču si, nešto, poput božjeg dara,
sreo druga Tvog, Jerneja Kopitara,
što te pripomože u teškoj prilici
na zahtjevnom putu Tvom ka ćirilici…
Dizala se protiv Tebe motika i kuka,
pa čak i u knjizi „Za i protiv Vuka“,
al’ na kraju složiše se i bijelo i belo
za uzorno Tvoje azbučno načelo…
Ti dobro si znao, preko svake norme,
da naš srpski ište nove forme i reforme,
fonetsko načelo poštov’o si, znano:
da čita se kako je i napisano…
Pa neka, u slavu Tvog djela i lika,
i danas zablista Tvoja Gramatika,
i nek, kao naša jaka uzdanica,
vazda cvjeta nama Tvoja ćirilica..!
Pa i danas, u čast slovenskog nam bića,
uskliknimo s puno duhovnog pokrića:
„Sjedinjeni zauvijek u ocjeni svi smo:
najljepše je naše ćirilično pismo..!“
Nek za Tebe, Vuče, ta slova nas vežu,
ćirilica kao odraz duhovnog nam lica,
ona, koja pravi svjetsku ravnotežu,
ne slučajno zvana još i – vukovica…
Shvatao si da azbuka mora da se sredi
krenuvši od običnog: az, buki i vjedi,
svjestan da Rubikon slovni moraš preći –
jer srpskim se jezikom baš sve može reći..!
U jeziku našem sabrao se vrli
narod što za pravdom svjetskom zalud hrli,
al’ znajući dobro da ga jezik čuva
od vremena svakog i svjetskih protuva…
U srpskom su sabrana znamenja nam stara,
sve ikone, ćivot čak iz Hilandara,
dok u nebo uzdiže se i ta bogomdana
sjenka blagorodna Visokih Dečana…
Slova ćirilična dar su nam od Boga
iz Tvrdoša trebinjskog i tvrdog Ostroga,
azbukom smo, hvala, Vuče, to svak dobro znade –
presabrali i sve nade, i sve naše jade…
Srpski nek se prenosi sa oca na sina,
k’o što vazda bješe, od slavnih davnina,
ćirilice trebaće nam sve više i više,
bez tog dobrog pisma loše nam se piše…
