Od Titograda do užurbane i veće Podgorice, uz svoje obaveze i porodice, svakog jutra u 8 sati već punih trideset godina, njihova jutarnja kafa opstaje kao tradicija. Uz razgovor i smijeh, važi samo jedno pravilo: onaj ko tokom druženja koristi telefon – plaća račun.
”Ja 63 godine folklor, on muzičku školu drži od kad postoji muzička škola i akademija, Marko hor Zvjezdice osnivač, tako da nešto smo ostavili ovom gradu i da će se nekada neko sjetiti da je bilo no lijepo društvo koje je dugo godina, tri decenije, pilo kafu svako jutro”, kazao je koreograf KUD-a “Mladost”, Vasilije Bato Rogošić.
Izostanak njihovog susreta, s vremenom, postajao je jasan pokazatelj koliko je svakodnevna povezanost važna.
”To više nije samo navika. To postaje i obaveza. Kasnije, periodom jednim određenim, kad prođe par godina, to je obaveza. Osjećaš se tačno krivim ako ne dođeš, nešto ti fali. A fali ti ta navika svakodnevnice. A to je najvažnije, imati to društvo”, kazao je osnivač dječjeg hora “Zvjezdice”.
Iako su prolazili i kroz teške trenutke, ono što im uvijek vrati osmjeh na lica je zdrav humor.
”Kako su oni stariji od mene, Bato zaboravi da ga je pričao pa ga ponovo priča ali dobro je što Marko zaboravi da ga je čuo pa se ponovo smije!”, kazao je violinista Vili Ferdinandi.
Iako su se kroz decenije teme razgovora mijenjale – nijesu one koje su sa njima upoznate.
”Naše supruge sve znaju, apsolutno! Kad moj unuk meni kaže, vidi idi na kafu ako te Vili čeka, a ima 7 godina”, kazao je Klepić.
Prisjećajući se vremena kada je druženje bilo češće, nada da će se ljudi ponovo zbližiti – ne jenjava.
”Hor su pretvorili u nekolike klape, hotele su pretvorili u kafiće i sve se iscjepalo. Volio bih da se to ukrupni na neki način i da se ljudi mnogo više druže i nadam se da će biti tako”, kazao je Ferdinandi.
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
Budva domaćin Evropskog pub kviza, još jedan dan za prijavu
Udes u Zeti, povrijeđeni transportovani u Klinički centar
Nekada su dani tekli sporije, sa više vremena za stvarnu povezanost, koja, čini se, nestaje u brzini naših poruka i notifikacija.
”Svak ima svoju trku, svak ima svoju muku, svak ima svoju porodicu – ipak se nekada sporije živjelo”, zaključio je Rogošić.
