„Takav tretman mrtvih, koji je ponižavajući i bolan, jeste aparthejd. To je dio produžene kazne, kršenja ljudskih prava i nastavak njihove dehumanizacije samo zato što nijesu bili zainteresovani za komunizam. Mrtvi nijesu ravnopravni a današnja Crna Gora konačno to treba zaustaviti“, kazao je Zeković u ekskluzivnom intervjuu za Borbu.
Dodaje da Crna Gora nije bila svjesna privida i zabluda koje je oblikovala jednopartijska diktatura.
„Tako je nastavljeno, liše zalaganja vjerskih zajednica, potcjenjivanje i ignorisanje nevinih i civilnih žrtava ranijeg rata i revolucije. Kada je državno tužilaštvo 2008. godine otvorilo predmet, kao član i predsjednik Savjeta za građansku kontrolu rada policije, uz podršku svih svojih kolega, činio sam stalni pritisak, po pitanju jame ”Kotor”, na teritoriji opštine Nikšić, da policija doprinosi pravu na istinu. Objavili smo više studija o tome“, kazao je Zeković za Borbu.
Dodao je da država Crna Gora koja suštinski počiva na antifašističkim temeljima i vrijednostima nije još uvijek pripremljena za suočavanje, posebno institucionalno, sa totalitarnom i nehumanom praksom svog komunističkog iskustva.
„To potvrđuje, iako prolaze decenije, odnos prema mrtvima koji nijesu pokopani i sahranjeni u skladu s tradicijama kojima su pripadali. Neophodan je politički i moralni trenutak u Crnoj Gori, u kojem će biti moguće razriješiti i zaustaviti određena viktimološka neslaganja i uspostaviti puni nacionalni konsenzus “oko priznavanja ljudskog aspekta” svake žrtve, a naročito žrtava koje nijesu učinile ništa i žrtava koje nijesu učinile ništa loše.
Borba: G. Zekoviću, možete li nam pojasniti šta konkretno podrazumijevate pod pojmom „pogrebni aparthejd“ i koji je njegov najveći uticaj na društvo, u kontekstu Vašeg nedavnog pisma predsjedniku Jakovu Milatoviću?
U Crnoj Gori se i dalje drži otvorenim pitanje smrti i sahrane nevinih i civilnih žrtava Drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije. Smrt svih onih koji nijesu podržavali Komunističku partiju Jugoslavije nije vrijedna ni minimalnog pamćenja a te osobe, činjenicom da nijesu ni sahranjene, lišene su ljudskog dostojanstva. Danas su stotine pa i hiljade ljudskih kosturnih ostataka u našem okruženju, gotovo na dohvat ruke, u prikrivenim i neoznačenim grobnicama, prirodnim podzemnim pećinama ili jamama, u parkovima, ispod puteva i staza.
Takav tretman mrtvih, koji je ponižavajući i bolan, jeste aparthejd. To je dio produžene kazne, kršenja ljudskih prava i nastavak njihove dehumanizacije samo zato što nijesu bili zainteresovani za komunizam. Mrtvi nijesu ravnopravni a današnja Crna Gora konačno to treba zaustaviti. Predsjednik Milatović ima politički legitimitet i autoritet da pokreće i inicira dijalog i usmjeri ka traženju rješenja za pitanja iz prošlosti koje opterećuju i dijele crnogorsko društvo. Iskustva demokratskog svijeta potvrđuju takvu ulogu šefa države. Milatović je i učinio nekoliko rekao bih i istorijski važnih koraka kada je riječ o procesu suočavanja s prošlošću. Potomcima žrtava deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine uputio je izvinjenje. Inicirao je donošenje Zakona o rehabilitaciji i obeštećenju političkih zatvorenika Golog otoka, Svetog Grgura i drugih zatvora. Svi mi iz civilnog društva u tome smo ga ponosno podržali. Snažnu podršku za golootočke žrtve dobio je i od mitropolita Metodija. Konačno je vrijeme da pažnju posvetimo i razdoblju 1941-1945 kao i 1918. godini. To će biti ljekovito po napredak i budućnost Crne Gore.
Borba; Koja je motivacija za Vašu inicijativu upravo sada, nakon toliko godina od Drugog svjetskog rata?
Festival „Biser Jadrana“ 2026. raspisao konkurs za najbolju kompoziciju u kategoriji pop, zabavne i mediteranske muzike
Objavljen prvi trejler za “Kuću zmaja 3”: Izdaje i velika bitka
Budvanske poklade održane po planu uprkos jakoj kiši
Još od najranijeg aktivizma posvećen sam suočavanju s nasljeđem nasilnih sukoba i temama tranzicione pravde i pomirenja. U Cetinjskom manastiru je početkom 1990-tih potpisana Povelja o nacionalnom pomirenju, na crnogorskim državotvornim osnovama, koja je na mene, tada gimnazijalca, ostvarila jak uticaj i dalje životno usmjerila. Među potpisnicima je i moj otac. Tada smo bili na početku demokratije u Crnoj Gori.
Nijesmo bili svjesni privida i zabluda koje nam je oblikovala dotadašnja jednopartijska diktatura. Naročito snage i bezjednosno-obavještajnih uticaja koji su bili ključni da umjesto izgradnje slobodnog i otvorenog društva, podršku dobiju šovinizam i nacionalističke politike. Uslijedili su novi zločini i etnička čišćenja. Tako je nastavljeno, liše zalaganja vjerskih zajednica, potcjenjivanje i ignorisanje nevinih i civilnih žrtava ranijeg rata i revolucije. Kada je državno tužilaštvo 2008. godine otvorilo predmet, kao član i predsjednik Savjeta za građansku kontrolu rada policije, uz podršku svih svojih kolega, činio sam stalni pritisak, po pitanju jame ”Kotor”, na teritoriji opštine Nikšić, da policija doprinosi pravu na istinu. Objavili smo više studija o tome.
Javnost je, uključujući i Pravoslavnu crkvu, imala razumijevanja za naš trud. I pored nekoliko ohrabrujućih, nažalost pokazalo se deklarativnih, najava, nije bilo političke volje. Uslijedile su političke promjene, izgradnja autonomnijih institucija i ozbiljan napredak u evropskim integracijama. Sve je to, u cjelini, podsticajno i za konačno poboljšanje odnosa prema žrtvama. Konačno, tu su i određeni lični motivi koji su, nadam se, pozitivni. Iznenadio me je broj onih koji imaju najveće moguće nepoštovanje prema posmrtnim ostacima stradalih u ratu i revoluciji. Kazao sam sebi da trebam da im pomognem, na isti način kako sam to činio minulih decenija, da prepoznaju, uvaže i razviju građansku solidarnost prema žrtvama kršenja ljudskih prava. Posvećenost mrtvima koji su zaboravljeni, ostali su bez potomstva, a koji se danas politički zloupotrebljavaju, ponižavaju ili ismijavaju, vidim i kao priliku za sopstveno spasenje do kojeg mi je stalo i bez kojeg nema smisla. Vraćanje dostojanstva mrtvima koje im je oduzeto jeste i duhovni lijek i sopstvena katehizacija.
Borba: U čemu vidite najveće izazove kada je riječ o identifikaciji i ekshumaciji posmrtnih ostataka civilnih žrtava?
Država Crna Gora, koja suštinski počiva na antifašističkim temeljima i vrijednostima, nije još uvijek pripremljena za suočavanje, posebno institucionalno, sa totalitarnom i nehumanom praksom svog komunističkog iskustva. To potvrđuje, iako prolaze decenije, odnos prema mrtvima koji nijesu pokopani i sahranjeni u skladu s tradicijama kojima su pripadali. Neophodan je politički i moralni trenutak u Crnoj Gori, u kojem će biti moguće razriješiti i zaustaviti određena viktimološka neslaganja i uspostaviti puni nacionalni konsenzus “oko priznavanja ljudskog aspekta” svake žrtve, a naročito žrtava koje nijesu učinile ništa i žrtava koje nijesu učinile ništa loše.
Kada se to dogodi, dakle saopšti jasna politička volja, ne vidim bitnije izazove po dalji proces. Tačno je da su ograničeni kapaciteti Crne Gore da se bavi iskopavanjem i identifikacijom kosturnih ostataka žrtava bez obzira na period, ali to će biti prilika da tražimo i dobijemo regionalnu i međunarodnu pomoć, kao i da, izdvajanjem sopstvenog novca, jačamo kapacitete kako Kliničkog centra Crne Gore tako i Forezničkog centra, posebno u domenu forenzičke arheologije i antropologije. Međunarodna iskustva i studije potvrđuju da DNK analiza omogućava nepogrešivu identifikaciju. Važno je da se ovo pitanje politički čuva, da ga niko ne zloupotrijebi ”zapaljivim” porukama ili akcijama i da nastavimo pristupanje EU.
Borba: Vaš predlog insistira na administrativnom, a ne krivično-pravnom pristupu. Možete li objasniti zašto smatrate da je to najbolje rješenje?
Vansudska pogubljenja nevinih civilnih žrtava rata i revolucije predstavljaju povredu međunarodnog humanitarnog prava. Javnost ima pravo da zna istinu o evidentnom sistemskom kršenju ljudskih prava. A to pravo ne smije biti ugroženo netransparetnošću držvanog tužilaštva i nepružanjem informacija o predmetima, njihovom statusu i izazovima u radu. Decenijama nema bitnijeg napretka u predmetima (po)ratnih zločina koje su počinile partizanske brigade.
Dosadašnje tužilačke aktivnosti nameću potrebu za temeljno preispitivanje ne samo postupanja u konkretnim predmetima, koliko i nepostojanja adekvatnih sistemskih rješenja. S kritikom ipak treba biti oprezan jer, uz ograničene resurse, postoje evropske obaveze Crne Gore po pitanju ratnih zločina iz 1990-tih i zaustavljanja i procesuiranja organizovanog kriminala. Ipak, i pored svega toga, Crna Gora mora imati odgovarajući odgovor, ako ne na nesporno dogođena kršenja ljudskih prava, onda svakako u odnosu činjenicu, koja je postala svima poznata, da se na određenim lokacijama, širom zemlje, nalaze ljudski kosturni ostaci, neutvrđenog broja osoba i dalje nepoznatog identiteta. Sistemska nezainteresovanost i neslaženje, uz uočene slabosti, jasno ukazuju da se treba osmisliti novi pristup, koji treba biti izvan tužilačke i policijske organizacije.
Mogućnosti su da se donose poseban propis posvećen identifikaciji i sahrani žrtava rata i revolucije, da se najavljeni Zakon o grobljima dopuni i s ovom materijom ili, jednostavnije, da Vlada Crne Gore formira svoje posebno tijelo i dodijeli mu u mandat identifikaciju i sahranu posmtrnih ostataka nevinih i civilnih žrtava Drugog svjetskog rata i poratnog perioda kao i pripadnika svih poraženih oružanih formacija. Tome doprinose već potpisani međudržavni sporazumi a nije upitno primijeniti i one zaključene za vrijeme SFR Jugoslavije. Administrativni pristup bi ubrzao utvrđivanje lokacija na kojima se žrtve trenutno nalaze, radnje ekshumacije i identifikacije kostiju koje nijesu (od strane tužilaštva) naložene godinama kao i na njihovo pristojno zbrinjavanje, sahranu, uz odgovorajući, jedinstven, natpis i simbol na spomen obilježju.
Borba: Da li ste već imali povratne informacije od institucija, poput Kabineta predsjednika, Skupštine i Vlade, i kakve su one?
Teme i pitanja suočavanja s prošlošću traže zdravorazumski pristup koji je orjentisan na prevazilaženju izazova i problema i oslobađanju društva od tenzija, podjela i napetosti bilo koje vrste. Pokrenuo sam i vodim dijalog s različitim akterima koji poprima format i karakter društvenog. Taj dijalog je dalje podstakao, u konstruktivnom smislu, i brojne druge aktivnosti i događaje. Trudio sam se da javnosti ponudim model javne politike kojim bi se, bez zamjenskog ili revizinističkog narativa, konačno priznale žrtve i iskazao civilizovan odnos prema nevinim žrtvama Drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije. Naš odnos prema mrtvima treba da je dio dijaloga i zajedničke evropske budućnosti Crne Gore.
Svi s kojima sam do sada raѕmijenio gledišta pokazali su osjetljivost i odgovornost prema ovoj temi. Prepoznali su duroročnost potrebe da se civilizovano i humano odnosemo prema posmrtnim ostacima nevinih žrtava kao i da se zbrinu i kosti svih vojnika, koji jesu bili legitimne mete, a koji su na teritoriji Crne Gore okončali svoj život. To su, kako već i rekoh, i naše međunarodne obaveze. Kod svih sagovornika, naročito donosilaca odluka, stekao sam utisak da brinu o javnom interesu, osjetljivi su na sve perspektive i poglede iz javnog mnjenja. Očekujem da donošenje pratećih demokratskih odluka po ovom pitanju neće biti sporo.
Cijenim da smo blizu konsenzusa oko političkog sistemskog rješenja ovog pitanja koje ne podstiče ideološke razlike ili nelegitimna neslaganja oko istorijskih činjenica. Želim da se javno zahvalim potpredsjednicima Skupštine Crne Gore Borisu Pejoviću, Nikoli Camaju i Mirsadu Nurkoviću, Zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore Siniši Bjekoviću, potpredsjednicima Vlade Momu Koprivici i Budimiru Aleksiću, najbližim saradnicima predsjednika Milatovića – Ivani Pejović, Nebojši Vuksanoviću i Mariji Vesković, liderima iz opozicije, koji su i bivši crnogorski premijeri Dušku Markoviću i Dritanu Abazoviću, uglednom svešteniku Srpske pravoslavne crkve Gojku Peroviću, predsjedniku Bošnjačkog vijeća Sulju Mustafiću, direktoru Istorijskog instituta dr Radenku Šćekiću, dosadašnjem predsjedniku Savjeta za građansku kontrolu rada policije advokatu Zoranu Čelebiću, aktivistima iz civilnog društva Stevu Muku, uglednim advokatima Veliji Muriću i Kolji Camaju, Vojinu Grubaču, novinaru Jovu Martinoviću i mnogim drugim. O svim svojim aktivnostima redovno i detaljno informišem i lidere DPS Crne Gore Danijela Živkovića i Nikolu Rakočevića, smatrajući da njihova trenutna nereaktivnost nije u javnom interesu. Ovo je tema koja ne zahtijeva i ne podrazumijeva regrutovanje i favorizovanje biračkog tijela već racionalno usmjerenje istih i javnosti u cjelini kako bi se konačno riješila pitanja i problemi s kojima se crnogorsko društvo već dugo suočava.
Borba: Kako Vašu inicijativu doživljavaju različite političke i crkvene grupe u Crnoj Gori?
Politike i pitanja suočavanja s prošlošću sve su prihvatljivije u javnom i političkom diskursu. Debata o nevinim i civilnim žrtvama rata 1941-45 i poratnog perioda je vidljivija nego ikada ranije. Zahvaljujući svim medijima u Crnoj Gori prestalo se sa višedecenijskim ćutanjem o nevinim žrtvama koje su stradale od pripadnika partizanskog pokreta. Ukupan medijski diskurs o navedenoj temi je povoljan, objektivan i podržavajući. Otpori su zanemarljivi jer je svima u društvu jasno da je dugoročno neodrživo ignorisanje posmrtnih ostataka civilnih žrtava, naročito iz poratnog perioda. Pojedinci ili manje grupe iz nekadašnje suverenističke političke javnosti, kojoj sam i sam aktivno pripadao, a koju nažalost negativno i klevetnički regrutuju određeni pojedinci koji su obaljali ili su i dalje na moćnim društvenim funkcijama, predstavljaju me kao izdajnika.
Uvjeren sam da sam dosljedni patriota i da je pristojno što ne prikrivam istinu o posljedicama unutrašnjih, građanskih, sukoba i zločinima u Crnoj Gori. Ne opraštaju što činjenično, objektivno, iako bez nametanja zamjenskog narativa, demontiram neodrživu tvrdnju o nepogriješivosti partizanskog pokreta. Prikrivanje zločina traje desetljećima. Sve se to pravda nepovoljnim ili nepogodnim političkim trenutkom, kakav je, tvrdi se, i današnji. Tvrde da moje zalaganje ide na ruku rehabilitaciji četništva što je čisti izgovor za opstrukciju istine i suočavanja s prošlošću. Postkomunističke a posebno postreferendumske politike su ova pitanja mogle uspješno i pravilno da riješe. Političke elite, jasno je i zašto, to nijesu željele.
Aktivisti za ljudska prava koji su u Hrvatskoj ili Srbiji zastupali i šire istinu o tamošnjim zločinima odavno nose etikete izdajnika, stranih plaćenika ili neprijatelja naroda. Smatram da je to sve privremeno i prateća posljedica emotivne napetosti i šoka nakon suočavanja s brutalnom, surovom i dugo negiranom istinom. O tome svjedoči masakr u Baru, brutalnost prema teško ranjenima i mrtvim tijelima. Mi u Crnoj Gori, učeći od drugih, možemo da pokažemo političku zrelost i građansku odgovornost. Zalagati se za rasvjetljavanje zločina van Crne Gore a ćutati o onima koji su se dogodili u samoj Crnoj Gori u najmanju ruku je nepravedno i licemjerno. To je suština svega.
Borba: Koliko je po Vašem mišljenju istorijsko pamćenje i ideološka podjela uticala na to da žrtve budu marginalizovane?
Ideološka orjentacija ili perciprano, pretpostavljeno, ideološko opredjeljenje u potpunosti je definisala kako poslijeratni tako i današnji odnos prema žrtvama, tumačenju i opravdavanju, dogođenog nasilja. Od Drugog svjetskog rata na ovamo svjedočimo kontinuiranom podcjenjivanju civilnih, nevinih, žrtava koje nijesu bile dio narativa koji je pratio narodnooslobodilačku borbu i izgradnju socijalističkog društva. Civilne žrtve koje su stradale od pripadnika partizanskih jedinica nijesu bile priznate, niti su bile “dobre žrtve” za razliku od civilnih žrtava koje su stradale od strane okupatora i njihovih, domaćih, pomagača.
Prvim žrtvama je dodijeljen identitet izdajnika, društveno i politički su osporavane, o njima se, uglavnom, ćutalo, a druge su tretirane osnovano, utemeljeno i sa potrebnim društvenim poštovanjem, iako je i jednima i drugima bilo zajedničko da su bile žrtve, nevine žrtve, odnosno žrtve koje nijesu uzele učešće u ratu. Indoktrinacija, za kojom su široko i strateški posezale vlasti, učinila je da se politička ubistva tokom i nakon rata politički legitimišu, opravdaju i društveno prihvate. Posljedice toga traju i danas. Od civila se ni tada nije moglo i trebalo očekivati da budu bez stava o aktuelnim političkim ili društvenim pitanjima da bi sačuvali pretpostavku nevinosti. Indiferentnim ili neafirmativnim odnosom prema ideji socijalističke revolucije civili nijesu učinili ništa loše. Uz nespornu borbu protiv fašističkog i nacističkog okupatora, komunisti su sprovodili i socijalističku revoluciju prepoznajući, s tim u vezi, svoje protivnike i klasne neprijatelje. Oni koji su bili profesionalno aktivni u javnoj upravi, policiji, vojsci, prosvjeti, kulturi… a nijesu se, recimo, dovoljno podržavajuće deklarisali, tokom rata, prema komunistima, tako su, postali pogodne i ideološki ”legitimne” mete za nasilje i progon, kao i za, i danas na snazi, uskraćeni status nevine žrtve. Nepodržavanjem socijalističke revolucije ”sami su izazvali svoju viktimizaciju” i sebe lišili prava na grob i isključili iz javnog sjećanja. Demokratska i savremena Crna Gora ima obavezu da to zaustavi i ispravi tako radikalnu dehumanizaciju tih mrtvih koji su nekada bili živi. Oni i dalje imaju određena ljudska prava, naročito pravo na ljudsko dostojanstvo i pristojan tretman njihovih ostataka. Priznanje svih političkih žrtava i njihova sahrana, uvjeren sam, osnažiće naše unutrašnju povezanost i društvenu koheziju.
